Domaća, vrela supa se ljulja u šerpi, veseli rezanci i komadići matorog petla; kladim se da je divno bilo njegovo poslednje kukurikanje. Uz svaku kašiku, majka dva puta guta knedlu. Dva puta. Glasno. Uz svaku kašiku. Otac se zajapurio kao jednonogi atleta na paraolimpijskim igrama. Previše bibera, ili je to krivo samo njegovo grlo zarđalo zbog dve paklice cigareta dnevno. Izgleda kao da umire. Hajde, hajde, matori, još samo malo, oguli grlo do pucanja, neću ići ja na tvoju sahranu, imam većih problema, bitnijeg posla, hajd’ još jednu pesnicu o sto, jer moju o leđa nećeš dobiti. I dalje živi. Dvaput progutana knedla, a pun tanjir supe preda mnom ne izgleda privlačno. Kad ja poludim…
Pun tanjir piva preda mnom. Jedva sam uspeo to veče da skupim 114 dinara, dovoljno za dve flaše. Tih dana tokom srednje škole nikad nisam imao dovoljno para. Pored zgrade, pas lutalica šapama ruši kontejner i dok kopa za hranom, povremeno baci tugaljivi pogled krivca ka meni. Prolazeći pored bandera na koje su prikačene kamere, ispred kuće glavnog dilera, teglio sam svoju “Legend Jeans” kesu sa praznim flašama. Pola decenije me služi ta izdržljiva mala crna kesa, doduše, pri vrhu je izbledela zbog trljanja oštrih ivica čepova o njenu unutrašnjost. Dno uvek miriše na bajato pivo. U 11 časova uveče, grad je mrtav. Prazni silosi stoje kao veličanstveni spomenici propadljivosti industrijskog života, a betonske zgrade, čije stanove su osamdesetih godina dobijali radnici mlekare, uglavnom krkljaju u mraku, sa spuštenim roletnama. Raditi u obližnjoj fabrici, okružen istim ljudima koje potom gledaš u stanovima oko sebe. Živeti. Spavati. Nemoj srati tamo gde jedeš, ali ovde su svi navikli da se goste iznutricama nužnika, i nikome ne smeta omašćen brk. Mirisno je ono na šta se navikneš.
U trafici radi moj nekadašnji prijatelj iz osnovne škole. Ako se može reći da mi je bio prijatelj. Svakako je bezbolnije komunicirati sa njim, nego sa muslimanom koji je radio pre njega, i koji me je redovno pitao zašto pijem.
“Evo nema ništa, dva komada, da, staviću flaše iza, ništa, a ti, aha, znači operacija oka, od silnih udaraca kažeš, da čuo sam da si mu prosuo zube kao baka unuku bokal vode niz stepenice pri odlasku na saslušanje, da verujem da je zajebano, ništa, srećno s tim, da da, pozdraviću sestru koja je, blago njoj, napustila naš grad, da ne gleda naša mršava dupeta, a jebiga, sitniš ko sitniš, žalite se kad vam damo krupno, a sad vam i sitno smeta, hajd’ uzdravlje.”
Pun tanjir piva preda mnom, grabim kašiku, srčem, gutam knedlu (jednom), grlo grebe, zakašljavam se, srčem ponovo, Kinezi bi moje srkanje nazvali uljudnim i prijatnim, kašljem, otvaram novu flašu, srčem, kašljem, pijem… pivo. Dva komada te urade kao četiri. Ipak nije dovoljno. Jesam li… normalan?
Sećam se da mi je tada palo na pamet jedno putešestvije sa dvojicom drugova u osnovnoj školi. Bili smo u šestom razredu, rekao bih. Ili sedmom. Ne znam tačno, oko ovog događaja kao da su se izgradile sve ostale ludačke slike iz tih godina: začuđenost nad lokvom krvi kod obdaništa dan nakon ubistva nekog lika, a potom i prizor čoveka otupelog od ko zna čega, dok sedi na zidiću pored pošte, zatvorenih očiju, bledog lica i razbalavljenih usta, bez vidljivog znaka života… ili pak naše traženje iščupanih noktiju nastavnika fizičkog u šumi gde je mučen i ubijen, zbog dilovanja. Barem više nismo morali da radimo ture od dvadeset sklekova i pedeset trbušnjaka svakog časa.
Ova dvojica su mi odista bili drugovi, valjda… znam da smo, iako smo svi imali različite nadimke, imali isto ime. To je zapravo jedina zajednička stvar koju sam imao sa njima. Jedino što mogu imati zajedničko sa bilo kime. Ime. Nije mnogo. Inače, odvažili smo se da odemo do ludnice. U to vreme, često se govorilo za one koji završe u ludari da su prešli prugu, jer je zaista postojala jedna nefunkcionalna pruga na desetine koraka od kapije bolnice. Oduvek smo hteli da je pređemo. Dočekao nas je portir u čuvarnici, i na naše pitanje da li smemo da uđemo unutra, on nam je ozbiljno rekao: “Samo na vašu odgovornost.”Bez reči smo se okrenuli i nismo nikad više prišli kapiji.
Sad ih češće puštaju napolje, te ludake. Ne, ne ludake, te… zatvorene ljude. Već ih prepoznajem na ulici, na autobuskoj stanici, dok piju jogurt iz flaše od dve litre na užarenom suncu, ili dok bauljaju pored moje zgrade razjapljenih vilica, verovatno bez cilja, ali istrajnog koraka. Nekad mi se čini da ja više posustajem u hodu od njih. Ja, oni. Njihovo “Oni” mi je bliže od onog “Oni” kada pomislim na druge. One slobodne. Dok sam se vozio autobusom pre neki dan, na sedište preko puta mojeg sela je jedna devojka koju prepoznajem iz te grupe ljudi iz bolnice. Osrednjih godina, sa rupicom na punačkoj vilici, sa debelim šarenim džemperom koji je imao dublji rez i raskopčane dugmiće. Gledala me je spokojno. Povremeno je vadila keks iz džepa i grickala ga, ne obazirući se na komade koji su joj padali na grudi, kroz prorez džempera. Zamišljao sam kako bi izgledao seks sa njom. Nakon mučnog, dugotrajnog kotrljanja naših udova, dahtaja ucveljenih životinja i plesa obezglavljenih guštera i rasplodnih kobila, verovatno bi me upitala: “Kako je to jebati se sa ludakom?”
“Ne znam, ti mi reci.”
Jutros sam se probudio u znoju koji je odisao mirisom benzina. Sanjao sam plač dece u vatrama logora… a taj zvuk je i dalje bio prisutan nakon buđenja. Mačke se pare u podrumu. Tako zvuči stvaranje života u ovom ludom gradu, kao megafonom pojačan čin opštenja životinja u februaru. Kao i životinje, ni ljudi ne postavljaju pitanje šta će biti sa tim nakotom. Prvi mačići se bacaju u vodu. Da li se onda od nas očekuje da sami skočimo?
“Sine, ohladila ti se supa.”
“Znam. Pusti me.”
***
Crne trake se koriste podjednako za pokrivanje očiju radi očuvanja identiteta koliko i za cenzurisanje neprimerenih slika ili delova slika.
Jedan članak sa Politikinog sajta je na zanimljiv način kritikovao posebnu sliku mladog fudbalskog tima iz novina, gde su deci oči bile pokrivene crnom trakom. Osnova ovakve kritike leži u tome što crna traka sa sobom nosi negativne konotacije koje se najčešće pripisuju zločincima, a uzev u obzir da se ovaj poprilično monoton i nezanimljiv slučaj bazirao na sukobu oca jednog deteta i trenera, ovim mladim fudbalerima se pridavao samo loš publicitet.
Good kid mAAd city je drugi punokrvni album Kendrika Lamara, a takođe i drugi veliki uticaj na ovaj projekat. Podnaslov albuma glasi „A short film by Kendrick Lamar“, u kojem autor narativizuje svoje adolescentsko doba, odrastanje u određenoj sredini koja je ostavila jak utisak na njegovu ličnost, sukob sopstvenih ciljeva i ambicija sa „umetnošću uticaja od strane prijatelja“. Kroz čitav album se provlače isečci iz audio-poruka njegovih roditelja koji mu pružaju podršku. Priča data na početku ovog teksta predstavlja jednu od varijacija, jednu od mogućnosti koje se vezuju za „dobro“ dete koje odrasta u „lošem“ gradu. Hteo sam da napravim potpun kontrast da bih prikazao još veću diskrepancu između pojedinca i okruženja. Ludilo se doživljava kao nešto loše, zlo, izopačeno, drugačije od onoga što socijalna norma zagovara; sam junak priče pokušava da dostigne empatiju prema ljudima zatvorenim u instituciji, u njihovom “bezumlju” nalazi utehu koju ne dobija od onih najbližih. Ako je u datoj priči prikazana distanciranost između roditelja i deteta (što se kod Kendrika poništava roditeljskim usmeravanjem na pravi put njihovim savetima), da li onda može doći do sazrevanja?
Pitao sam se kolika je očiglednost ironije u toj sintagmi, a onda sam shvatio da nije moguće dati konkretan odgovor, jer ga zapravo nema, ako se ideja same rečenice prenese na globalni plan, odvoji od pojedinačnog lika i veže za sve bezimene portrete, za sve zacrnjene oči i sve identitete koji leže iza njih. I svaki bezimen portret ima priču, kao što je ova. I svaku vredi čuti. Na kraju nije ni bitno pitanje da li je dobro dete palo pod loš uticaj, ili je pak već sadržalo klicu propadljivosti koja je u tom okruženju procvetala, ili je ono u svojoj biti ostalo čisto, i jedino u tom prljavom gradu i može da sija u svoj punoći.
Za razliku od omota Kendrikovog albuma, i za razliku od novinskog isečka, ovi portreti svesno skrivaju svoj identitet i time se simboliše njihovo svesno stupanje u prekršaj, kao jedinu mogućnost koja im je data u ovom gradu. Oni nisu deca u izvornom značenju, već taj poročan nakot samog okruženja. Ironija ne leži u individui koja posmatra, već u tom bezimenom kolektivu koji je koristi da opravda ili sakrije svoje postupke, koristeći se time kao još jednim sredstvom koje mu je na raspolaganju.
***
Naziv projekta u svojoj biti može biti oljušten od značenja, pretvoren u jednu floskulu koja u konstantnom ponavljanju gubi svaki vid smisla, kao što gubi i bilo koja reč koju više puta ponovimo naglas. Ipak, naziv služi kao hipertekst, u jednom čudnovatom obliku, koji odvlači od realiteta slike do ovog teksta kao njegovog objašnjenja. Ovo se dešava samo u slučaju da recipijent odluči da konzumaciju proširi, vremenski i prostorno, te pri referentnom istraživanju dolazi do ovog bloga, što je opet jedan vid iznenađenja koji internet oduzima street artu time što ga smešta u prostore do kojih se dolazi namenski. Da pojasnim – internet konzument street arta zna tačno gde može naći svoju „dnevnu dozu“ ove vrste umetnosti, i na tim određenim mestima, internet stranicama, dobija količinski mnogo veću dozu nego što bi dobio u realitetu – na ulici – u jedinici vremena. Spontanim dolaskom do tih stranica emulira se osećaj koji recipijent doživljava pri iznenadnom susretu sa nekim radom na ulici. Time se u virtuelnom svetu ostvaruje ono što je ranije bilo moguće samo u realitetu.
Postscriptum:
Pri lepljenju plakata jedan od prolaznika je dobacio komentar pitajući me da li je to za srpsku naprednu stranku. Gotovo da sam zaboravio da je predizborna kampanja u punom jeku. Ne, rekoh, ovo je za Dobru decu koja nemaju za koga da glasaju.
Ostale radove videti ovde.
One thought on “5. Poglavlje – Dobro dete loš grad”